Image and video hosting by TinyPic

1000 mora daleko...

srijeda, 29.07.2009.

Ovo postaje previše za moje slabo srce...

Najkraći post ikada...
Bill je napravio moju omiljenu žensku frizuru... Ajoj... smijeh
I ove crvene pantalone na pruge...
I pogled na drugoj slici...

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

P.S. Evo prošlo je 10 minuta od prvog pogleda na slike... Odvojio sam ( jeeedva nekako ) oči od Billa i video kako je smešna Gustavova faca, a kako se tek Tom seljački obukao...
Bill se pretvara u Kira iz Cinema Bizarre... Pametan mali, baš bih voleo da se njih dvojica smuvaju...

P.P.S. Ovo sam upravo našao... Još jedna slika sa onog photoshootinga za Nokiju... Pokušavam da nađem veću verziju

Image and video hosting by TinyPic

Pronasao sam i trejler za 2. deo filma Artur i Minimoji... weeee!



DOPUNA POSTA

Sutra putujem u Valjevo kod mame i nece me biti neko vreme... Nemam vremena da uploadujem sve slike za novi post tako da vam ostavljam nesto sto sam ja napisao... Nevezano za Tokio Hotel...
Pre toga samo da porucim zabrinutoj ( neka osoba koja komentarise ) da nadje svoj zivot... Toliko...

MONOLOG U KOME SI I DALJE GLAVNI LIK

Pišem sve što ne mogu da ti kažem. Sve reči koje moje kamene usne ne umeju da smrve i prospu ti u lice. Da ti se oštra prašina zarije u oči i zaledi na obrazima.
Neću te lagati. Volim te. Svaki atom mog bića te toliko očajnički želi da mi to raseca kožu. Krvi je sve manje, a rane su sve dublje. Ma koliko naređivao sebi da te mrzim – ne mogu. Nažalost ne mogu, a mrzeo bih te kao što te niko nikad nije mrzeo. Sa tolikom silinom, da bi te moj pogled mogao ubiti. Ali, ne mogu.
Ima nešto jače od mene. Jedna majušna sprava koja mi razbija grudi i na najmanju pomisao o tebi. Ta sprava je gluva za moje naredbe i ravnodušna na moje vapaje. Kao buntovnik je. Buntovnik koji pokida sve vene, zapali krv i navuče mi osmeh na lice kada si tu.
Idi negde daleko. Toliko daleko da ti i ime zaboravim. Nestani dugo. Toliko dugo da ti čak i lik izbrišem. I ne vraćaj se. Jer kad se vratiš, opet ćeš jednim pogledom zgužvati sva moja pravila.
Nećeš da ideš? U redu.
Pokušao sam ja da odem, ali od sebe ne možeš pobeći. Senka je uvek na jedan uzdah iza. Svoje stope ne možeš izbrisati.
U redu je. Podneću i to.
Podneću tvoje prisustvo. Mirno. Tiho. Bez glasa i osmeha. Kao voštana figura. Gledaću te i pokloniću ti samo ravnodušnost i prozirne oči. Oči bez sjaja, bez suza. Oči koje su od danas prazne za tebe.
Možda ti to zasmeta, možda ne obratiš pažnju. Tvoja stvar. Ne interesuje me ništa što ima i najmanje veze sa tobom.
Dobro glumim, znam. Ali, kad-tad se ugase reflektori i spusti se zavesa.
Tada ostanem sam. Moja maska se istopi. A moj veliki oklop postane samo gomila gvožđa.
Da mi tada priđeš, tada dok sam sam, možda bi opet videla moje pravo lice, koje si samo jednom videla. Samo one večeri dok su zvezde šaputale, a tvoje usne glasno rekle: „Ne!“ Glasno, glasnije, najglasnije. Eho koji razbija sve nade, sve snove, koji razbije mene. Videla si to. Videla si lutka koji postaje bezoblična krpa i gomila pliša.
Video sam osmeh. Ciničan, pobednički, sa dozom sažaljenja. Koktel koji ubija.
Ubija ili učini otpornim na sve.
Ponovo navlačim na sebe gvozdeni oklop, nasmejanu masku i u ruci grčevito držim oštro koplje. Bolje ne prilazi. Izdaleka gledaj moju predstavu. Moj monolog u kome si i dalje glavni lik.

- 20:15 - Komentari (75) - Isprintaj - #